Evo što zaista stoji iza zabrane marihuane

Podijeli Prijateljima


Konoplja je biljka koja se kroz proteklih 4 tisuće godina koristila u medicinske, prehrambene, tekstilne i industrijske svrhe no sredinom 30-ih godina iz Amerike je krenula kampanja za njenu zabranu i izbacivanje iz svih oblika uporabe. Hearst, Anslinger i Mellon ljudi su čiji je profit utjecao na sudbinu ove vrlo upotrebljive i iskoristive biljke, a mi vam donosimo kratku povijest zabrane kanabisa koja će vam dati odgovor na sva pitanja

Pitanje dekriminalizacije i legalizacije konoplje (lat. canabis, podvrsta: sativa) sve češće je na dnevnom redu diljem svijeta, jer sve je više naznaka da je upravo ona jedna od najkorisnijih i najiskoristivijih biljaka koje poznajemo. Naime, prije zabrane u SAD-u i ostatku svijeta ista je bila korištena za izradu papira, odjeće, hrane, goriva, a primjenjivala se i u medicini. Konoplja i njena primjena se spominje u indijskim i perzijskim svetim knjigama, a dokazano je da su je u medicinske i ine svrhe koristili Kinezi prije četiri tisuće godina.

Što se tiče Novog svijeta ova se biljka prvi put spominje u nekom od zakona 1763. godine kada britanski kralj farmerima u Virginiji izdaje naredbu da je uzgajaju zbog povećane potrebe za istom, piše portal Drugačije.hr. Zanimljiva je i činjenica da su konoplju na svojim farmama uzgajali tvorci američke države Thomas Jefferson i George Washington.

Ministar financija s osobnim interesima
Nakon svega logično je zapitati se zašto je neposredno pred početak Drugog svjetskog rata započeta propaganda okrenuta protiv marihuane odnosno konoplje. Odgovor je kao i obično u novcu. Naime, Andrew Mellon, osnovao je 1901. u Teksasu naftnu kompaniju Gulf Oil te je imao namjeru bušiti u Kuvajtu. U to vrijeme je Kuvajt bio pod britanskom krunom, a Gulf Oil za pomoć se obratio američkoj vladi.

Zanimljivo je da je sam Andrew Mellon bio američki ministar financija od 1921. do 1932. godine kada je shvatio da će svojem privatnom projektu (Gulf Oilu) više pomoći ukoliko se odrekne te prestižne funkcije. Naime, nakon odlaska s ministarske pozicije, Mellon je postao američki veleposlanik u Velikoj Britaniji te svojim djelovanjem malo pogurao Gulf Oil u Kuvajtu.

Dvije godine kasnije British Petroleum i GO su pogodili posao te je 1938. godine kuvajtska nafta napokon potekla.

Izbacivanje konoplje iz industrije
Dobro, potekla je nafta, no gdje je u ovoj priči kanabis? Spomenuti Andrew Mellon je u vrijeme svog ministarskog mandata, točnije 1930. godine, imenovao Harryja Anslingera na mjesto prvog povjerenika Federalnog zavoda za opojne droge. Taj je potez, prema mišljenju dijela političkih analitičara bio dio tajne agende koja je trebala konoplju eliminirati iz industrijske konkurencije.

Kao što smo rekli, konoplja se koristila za proizvodnju goriva, odjeće, hrane i drugih prerađevina što je bila očigledna zapreka petrokemijskom lobiju.

Osim GO i moćna petrokemijska kompanija DuPont je bila pod protektoratom ministra Mellona. Upravo su te dvije kompanije Anslingeru davale najveću podršku jer su one imale najveći interes u izbacivanju konoplje iz industrije. Naime, Mellonovi puleni su posjedovali patente za proizvodnu plastike i sintetike iz ugljena i naftnih derivata, no njihov problem je bio što su se iste prerađevine mogle dobiti iz konoplje mnogo jeftinije.

Osim spomenute petrokemijske kompanije, Hearst Papper Manufacturing Division te dio farmaceutskih tvrtki su zbog legalne marihuane bilježili znatne financijske gubitke. Postoje naznake da je u prohibiciji svoj interes pronašao čak i Henry Ford.

Prljava propaganda
Moćne korporacije su počele intenzivno lobirati za zabranu konoplje. Anslingerova administracija je već 1937. krenula s intenzivnom zakonskom represijom, a putem Hearstovih tiskovina vršila se i medijska kampanja. Mediji su u razdoblju prije i tijekom rata konzumente marihuane predstavljali kao agresivne i nasile te nadasve opasne. Na tu temu tiskani su i brojni plakati, a snimljeno je i nekoliko propagandnih filmova.

Nakon rata, korporacijska borba protiv kanabisa je nastavljena, no diskurs je potpuno promijenjen. Naime, Anslingerova mašinerija je tvrdila kako je marihuana zapravo podmetnuta od kineskih i sovjetskih špijuna kako bi američki narod učinili apatičnim i nesposobnim za borbu protiv komunizma.

Izvoz prohibicije
Amerika je početkom 60-ih godina 20. stoljeća progurala i Međunarodni akt te je konoplja zabranjena u više od 160 država na svijetu. Kao što je to bilo na početku tako je i danas – na zabrani konoplje, tvrde zagovornici legalizacije, najviše zarađuje farmaceutska i petrokemijska industrija. A kako se konoplja pokazala dobra kao tekstil i ta grana industrije bi bila uzdrmana legalizacijom ove biljke.

Ipak posljednjih nekoliko godina sve su jači zagovornici legalizacije. Uz posve liberalnu Nizozemsku posljednjih 12 mjeseci marihuanu su legalizirali Urugvaj, te američke savezne države Colorado i Washington. Zanimljivo je da je došlo i do dekriminalizacije iste u čitavom nizu zapadnih zemalja.

Autor: Aldo Franičević

izvor: www.srednja.hr

Podijeli Prijateljima

Ovo bi potpisali i Karadžić i Mladić: Pogledajte Radončićev govor o islamu i Bošnjacima

Podijeli Prijateljima


Predsjednik SBB-a Fahrudin Radončić prilikom jednog gostovanja u “Brifingu“ emisije “Zabranjeni forum“ Televizije Pink, ponovo je pokazao da svoju političku karijeru gradi na širenju islamofobične mržnje prema Bošnjacima, piše Slobodna-Bosna.ba.
Ovo zapravo samo potvrdjuje našu dugogodišnju tezu da Bošnjaci NEMAJU svojih predstavnika u politici, jer i Izetbegović cijelo vrijeme radi na rušenju BiH kao i Radončić.

Optužio je Bošnjake da su 1992. godine pokušali od BiH osnovati muslimansku državu, čime je amnestirao velikosrpsku agresiju na BiH, i u maniru velikosrpskih nacionalista revidirao uzroke rata na prostoru bivše Jugoslavije, koji slično kao i Radončić tvrde da je agresija na BiH bila opravdana a podjela neizbježna, kako bi se spriječilo Bošnjake da na tlu BiH izgrade opasnu islamističku državu.

U nastavku pogledajte njegov govor o islamu i Bošnjacima.
https://youtu.be/0VOBo4dH0XY

Podijeli Prijateljima

Zbog Tuzlaka i Srebreničanina Marija htjela da napusti Zvezde Granda. Evo šta je Šerifović uradila za ova dva momka. (VIDEO)

Podijeli Prijateljima

Žiri najgledanijeg show-a u regiji će ponovno pokazati kako se pravi spektakl. U subotu ćete svjedočiti nepristojnim ponudama, prijetnjama štrajkom i hvatanju za grudi. Što više poželjeti u jednom show programu!?

Ipak, duel dva Bosanca će izazvati pravi haos a Marija Šerifović će ucijeniti Popovića. Naime njih dvojica su toliko bili dobri da je Marija insistirala da oba idu direktno u četvrti krug.

“Ovako niko nije pjevao od kako sjedim ovdje” , vikala je Marija.

Kako saznajemo riječ je o Arminu Dediću i Arminu Jusufoviću, koji su nakon sjajnih nastupa prošli direktno u naredni krug.

Podijeli Prijateljima

Kako da sami uzgojite egzotično voće iz sjemenki

Podijeli Prijateljima



Zbog neobičnog i dekorativnog izgleda, egzotično je voće sve atraktivnija ukrasna biljka za zimski i sobni vrt, pa i ako plod neće biti jestiv. U loncu možemo sami, od sjemenki iz plodova kupljenih u dućanu, uzgojiti i kikiriki, kavu, pepino, marakuju, karambolu, avokado, liči, datulu, mango…
Klijanje tijekom cijele godine.
Egzotične vrste voća imaju uglavnom neobične sjemenke – glatke i sjajne poput poludragog kamena su one ličija, čvrste, šiljate i dlakave kod manga, jajolike kod avokada, ukusne za jelo kod kikirikija… Vrijeme klijanja različito je ovisno o vrsti. Može trajati od dva do tri i više tjedana, pa je najvažnije imati dovoljno strpljenja i zadovoljiti sve uvijete klijanja koje ove egzote traže. Sjeme je najbolje uzeti iz svježeg ploda. Već je spremno za klijanje, jer u području iz kojeg potječe povoljni su uvijeti za klijanje tijekom cijele godine. U pravilu, što je sjeme finije to su klijanci nježniji, dok se iz velikih sjemenki kakve imaju primjerice avokado i mango razviju snažnije biljčice pa ih treba i posaditi pojedinačno u posude. Sitnije sjeme, kakvo imaju papaja, marakuja i kivi sije se u jednu posudu, ne pregusto.
Prvo dobro isprati sjemenke pod toplom vodom
Kad ste odvojili sjemenke od mesa ploda, temeljito ih perite pod toplom vodom, zatim ih odmah možete posijati, odnosno posaditi. Sitnije sjemenke sijemo zajedno, krupnije pojedinačno. Kad biljčice razviju prvi par listova potrebno ih je prepikirati pojedinačno u nove manje posude. Kod sjemenki koje su vrlo tvrde ili imaju zaštitni sloj klijanje možemo ubrzati i potaknuti nicanje struganjem i opreznim razdiranjem koštičavog dijela, primjerice kod manga ili datulje. Za suprstrat se može koristiti zemlja za lončanice kojoj dodajemo malo pijeska. Sitno sjeme sijemo površinski i samo ga lagano pokrijemo zemljom, a velike sjemenke stavljamo dublje (1-3 cm).


Obzirom da su plodovi koje imamo porijeklom iz južnih krajeva, najvažniji preduvjet za uspješno klijanje je stalna toplina. Posude s posijanim sjemenom stoga možete staviti i direktno iznad grijalice. Supstrat treba održavati umjereno vlažnim. U početku će vaš mali tropski vrt stajati negdje uz prozor, a tek kad biljke dovoljno očvrsnu možete ih premjestiti na terasu ili balkon sa sunčanim položajem. Izravno izlaganje najjačem suncu treba izbjegavati, sve dok ne postanu prava mala drvca. Preporučljivo je izbjegavati položaje na koijma ima propuha, kao i nagle promjene temperature. Egzote vole visoku zračnu vlagu. Zimi im takve uvijete treba priuštiti u sobi ili zimskom, staklenom vrtu, a ako nije moguće tada ih spremite za prezimljavanje u prostoriji u kojoj temeperatura neće padati ispod ništice, uz dovoljno svjetla i zalijevanja do proljeća.
Nije zajamčeno da će biljke koje smo dobili dati novi plod, osim u slučaju stakleničkog uzgoja i idealnim potpuno ambijentalno prilagođenim uvjetima, kakvi vladaju u zemlji porijekla vrste. Većina egzotičnog voća čije sjemenke želimo iskoristiti može se naći u dućanima – mango, papaja, liči, kivi, marakuja, datulje, karambola, kikiriki, kava, kokos…

AVOKADO
Avokado je kruškastog oblika, tamnozelene kore, a meso mu je blijedo svjetlozeleno, neutralnog kremasto-brašnastog okusa. Ima veliku jajoliku sjemenku koja se nakon pranja toplom vodom priprema za klijanje na sljedeći nači: u sjemenku postrance treba zabosti (ne preduboko) tri čačkalice, toliko da je mogu održati na čaši na koju je stavimo sa širom stranom prema dolje. Dno sjemenke treba dodirivati površinu vode koju

ulijemo u čašu (kako voda hlapi, nadolijevamo je). Na ovaj način moguće je pratiti klijanje sjemenke. Ona će potjerati debeli korijen koji je razdvoji. To može potrajati i do dva mjeseca. Sjemenku zatim možemo posaditi u zemlju pazeći da se korijen ne ošteti, a vrh da joj ostane u razini površine. Odraslom drvcu odgovara sunčani položaj i visoka vlažnost zraka, u protivnom se listovi suše i otpadnu. Avokado u loncu može dati plod, ali će on biti nejestiva dekoracija.

MANGO

Mango potječe iz Indije, jajolika je do kuglastog oblika, kora mu je bijedo žute do narančaste boje, slatko i blagog okusa, podsjeća na mješavinu marelice, breskve i jabuke. Sjemenka manga je velika dlakava koštica s tvrdim špicama sa strane. Sjemenku nakon pranja, a prije sađenja treba otvoriti. Možete ju razdvojiti čvrstim nožem ili vrh jednostavno otkinuti čvrstim vrtlarskim škarama ili sjekiricom – sve to će znatno ubrzati klijanje. Mango u loncu može izrasti do dekorativne lisnate biljke koja ljeta rado provodi na balkonu ili u vrtu na sunčanom mjestu.

Podijeli Prijateljima

STUDENT PSIHOLOGIJE NESTAO BEZ TRAGA U ZAKLJUČANOJ SOBI PRONAŠLI SU ISPISANE ZIDOVE, KRIPTIRANE KNJIGE I KIP LOVCA NA IZVANZEMALJCE (VIDEO)

Podijeli Prijateljima


Student psihologije iz Brazila, Bruno Borges (24), nestao je iz obiteljskog doma prošli ponedjeljak. Sve se činilo u redu kada je tog dana krenuo na posao raditi na ‘tajnom projektu’, no otada ga nitko nije vidio.

Njegovi zabrinuti rođaci uspjeli su provaliti u njegovu zaključanu sobu, a ono što su tamo našli bilo je nadasve bizarno i uznemirujuće.

Zidovi sobe bili su kompletno prekriveni kodovima, formulama i simbolima povezanima s iluminatima i sotonizmom, piše Mirror.

Na zidovima su bile obješene i neke neobične slike, a pronađeno je i 14 kriptiranih knjiga koje je napisao Borges.

U sredini sobe stajala je jeziva statua koja prikazuje Giordanija Bruna, talijanskog filozofa koji je bio jedan od prvih koji je inzistirao na postojanju izvanzemaljskog života. Statua s velikom kapuljačom na glavi procijenjena je na vrijednost od oko 2500 dolara.

Snimka mladićeve sobe, koju je vjerojatno snimio policajac, procurila je na YouTube.

Borgesov zabrinuti otac kazao je za G1.Globo.com kako je zadnji put vidio sina kada je napustio njihovu kuću u Rio Brancu, bez novaca kod sebe, u ponedjeljak 27. ožujka.

– Pokušali smo ga dobiti na mobitel, no ne javlja se. Nikad prije nije nestao. Nije ništa ponio sa sobom i zadnji put smo ga vidjeli kad je izašao iz kuće.

Prije nego li je nestao, Borges je radio na misterioznom projektu i ispitivao rođake bi li financirali seriju knjiga koje će ‘promijeniti čovječanstvo’.

Jedan rođak je sugerirao kako je Borger htio završiti posao svog idola, Bruna. Drugi su pak kazali kako ništa nije slučajno i da su ga sigurno oteli izvanzemaljci.

Borgesova sestra Gabriela kazala je kako je njegov nestanak vezan uz njegov plan da objavi svojih 14 knjiga.

Knjige su snimljene kamerom, a fotografiju koja navodno prikazuje jednu stranicu knjige dekodirao je brazilski računalni stručnjak.

U jednom odlomku navodno piše: ‘Lako je prihvatiti ono što su vas učili od rođenja i ono što je zapravo krivo. Teško je odrasloj osobi shvatiti da su je krivo učili o onome što ste od djetinjstva sumnjali da je točno. Drugim riječima, ako se uklapate u sustav, vaše ponašanje će biti određeno, i bit će te u milosti vjerovanja koja već postoje i koja su dobro utvrđenim dogmama i ritualima među masama.

Brazilska policija istražuje nestanak mladića, a istražitelji tvrde kako razmatraju sve moguće opcije.
Pogledaj video klikom na link

Podijeli Prijateljima

DIJELITE DALJE, NEKA ON BUDE UPOZORENJE SVIMA: JEDVA OSTAO ŽIV! URADIO JE NEŠTO ŠTO MNOGI OD VAS RADE…

Podijeli Prijateljima


Wiley Day (32) iz američkog Huntsvillea zaspao je s mobitelom na punjaču blizu sebe kao i obično, no ubrzo je požalio zbog ove svakodnevne navike. Naime, ujutro se probudio i odlučio se još malo istezati kad je iznenada poskočio i pao s kreveta.

Njegova metalna ogrlica zakačila se za punjač koji se otkačio s mobitela, a kako je metal dobar vodič, struja je putovala sve do Dayova vrata i opekla mu kožu.

– Tijelo mi je utrnulo i osjetio sam jaki pritisak oko vrata. Bol koju sam osjetio usporedio bih s onom od primljenog metka, izjavio je Day. Srce mu je počelo ubrzano kucati, osjećao je pritisak u ušima i vid mu se zamutio.

Dozvao je svoje rođake i nekako uspio otrgnuti ogrlicu sa svog vrata. Njegova malena sestra mu je zatim pokazala produžni kabel iz kojeg se dimilo, a dijagnosticirane su mu opekline drugog i trećeg stupnja na rukama i vratu.

Podijeli Prijateljima

Spriječimo srpskog špijuna Bakira Izetbegovića da nam sruši jedinu domovinu!

Podijeli Prijateljima

Poštovani gradjani Republike Bosne i Hercegovine, kao uvodnu riječ za ovaj post uzet cu citat od gospodina Svena Rustempašića koji možda najbolje odslikava dešavanja na tlu RBiH a koja mi , nazalost, prećutno odobravamo.

Sven Rustempašić: Treća izborna jedinica je treći entitet – odnosno, treća država na tlu BiH. Jedna država može imati samo jednu izbornu jedinicu (zato je Lagumdžijina Alijansa iz 2000. godine dodatno uništila državu BiH kada je Republici srpskoj dala posebnu izbornu jedinicu). Dakle, ako nekome date izbornu jedinicu definiranu određenim teritorijem na tlu vaše države, dali ste mu zasebnu državu! To važi za Republiku srpsku, kao i za aktualno eksponirani dogovor Izetbegović-Čović koji obećava Čoviću posebnu hrvatsku izbornu jedinicu – u suštini (pod ovim ili varijacijom ovog imena) Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu, okvirno definiranu i akciono-ratno započetu formiranjem 1991. godine.

Ne smijemo po cijenu života dozvoliti da srpski špijun Bakir Izetbegović u dogovoru sa Čovićem (naravno i tajno s Dodikom) dokrajči i sruši našu jedinu domovinu. Treća izborna jedinica, tj. treći entotet je kraj za BiH, a samim time i za sve one koji vole ovu državu. Polako ulazimo u fazu kada postajemo “palestinci” u svojoj domovini, tada će nas nestajati isto kao što danas nestaju palestinci, zapravo u onoj mjeri koliko to drugi oko nas budu htjeli i željeli.

POZIVAM SVE GRADJANE NA PROTESTE PROTIV STVARANJA TREćEG ENTITETA (treće izborne jedinice – kako to oni LAŽU) i na rušenje trojice huligana Izetbegovića, Čovića i Dodika.
Srušimo mi njih, prije nego li oni sruše našu jedinu domovinu. Vremana je sve manje, zato se pokrenite vec sada.

Podijeli Prijateljima

EKSKLUZIVNO / MRAK NAD BALKANOM: SAD presudile republici srpskoj za genocid!!

Podijeli Prijateljima

Kako je Radovan Karadžić uspio uništiti Republiku Srpsku koja je po konačnoj presudi dužna isplatiti preko 60 milijardi američkih dolara žrtvama genocida, masovnih zločina, etničkog čišćenja, zatočenicima koncentracionih logora. U proceduri je ista tužba protiv nekadašnje iredentističke paradržavne tvorevine Hrvatske Republike ”Herceg-Bosne” i Republike Hrvatske po svim tačkama tužbe osim za genocid.

Piše: Nermin Bise

U svijetlu sve veće nervoze uključujući i zveckanje oružjem kao i prijetnjama nekakvim sukobima koju na dnevnoj bazi proizvode sljedbenici i poštovaoci lika i djela Radovana Karadžića s obje strane Drine našoj javnosti konačno je potrebno otvoriti oči i ukazati na to da već postoje pravomoćne i izvršne presude donesene protiv Karadžića i Republike Srpske.

Umjesto da se svim građanima BiH istina kaže direktno i bez uvijanja, aktuelne političke marionete kako u BiH tako i u njenom susjedstvu te iste građane naše zemlje dovode na prosjački štap i do ludila. E, sad, vrijedi im napomenuti i koliko to košta i šta je Karadžićeva tvorevina zvana Republika Srpska već sada dužna da plati pojedinim žrtvama toga iredentističkoga ludila.

Ovdje se već danas radi o naplati odšteta žrtvama po presuđenim, pravosnažnim i izvršnim presudama Okružnog suda SAD u New Yorku, donesenu 4.oktobra 2000.godine, koja je za razliku od revizije Bakira Izetbegovića (uspjeti u reviziji pa tek onda zahtjevati ratne reparacije) koja sve i da je prošla bila bi naplativa tek kroz dvadesetak godina. Nezavisni i najuporniji istraživač pravosudno-političkog kriminala u BiH Muradif Pajt je istražujući počinjeni kriminal pravosudnih institucija BiH tokom procesa priznanja američke presude protiv Alije Izetbegovića već punih petnaest godina istovremeno istražio i dokazao najveću izdaju srpstva poslije izdaje Vuka Brankovića.

Tu izdaju, počinjenu s direktnim umišljajem, uradio je niko drugi nego tvorac i otac Republike Srpske Radovan Karadžić. Portal 24sata.info u posjedu je presude i obimne dokumentacije koja otkriva kako je Radovan Karadžić uspio uništiti Republiku Srpsku koja je po konačnoj presudi dužna isplatiti preko 60 milijardi američkih dolara žrtvama genocida, masovnih zločina, etničkog čišćenja, zatočenicima koncentracionih logora. U proceduri je ista tužba protiv nekadašanje paradržave Hrvatske Republike ”Herceg-Bosne” i Republike Hrvatske po svim tačkama tužbe osim za genocid.

U Sudu SAD-a za Okrug Južni distrikt NY, je 11.februara 1993.godine pokrenut sudski postupak po osnovi Univerzalne sudske jurisdikcije poznatu pod nazivom Jane Doe vs.Radovan Karadžić (No.93-Civ.0878 (PKL – S.D.N.Y). Ova tužba je sadržavala optužbe za: genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, pogubljenja po kratkom postupku, mučenja, okrutno nehumano i ponižavajuće postupanje, bespravno uzrokovanje smrti, napade i premlaćivanja, silovanja muškaraca i žena i namjerno nanošenje duševnih boli. Tužba je bila fokusirana na traženje odštete za žrtve rata nad ženama i muškarcima počinjenim tokom ratnih dešavanja na teritoriji cijele BiH.

Ovdje je vrijedno napomenuti kako se ne bi zaboravilo definiranje genocida po Barbari Harrf i Tedu Gurru kao međunarodnom zločinu koji promovira i izvršava politiku od strаne držаve ili njenih orgаnа kojа rezultirа smrću substаncijаlnog dijelа grupe, pri čemu se žrtve definiraju prvenstveno preko njihovih zajedničkih karakteristika, poput nacionalne, etničke, rasne ili vjerske pripadnosti. Moralnu odgovornost za krivično djelo genocida, čak i kada je on učinjen po naređenju, snose narodi na čijoj teritoriji ili u čije ime je genocid izvršen.

U decembru 1997.godine preko advokata Ramsey Clarka stigao je odgovor Radovana Karadžića kojim je on Sud obavijestio da se otkazuje od daljnjeg sudjelovanja u procesu, odnosno svjesno se odrekao odbrane. Drugim riječima, Karadžić je u pisanoj formi priznao sve optužbe. Sud je 14.juna 2000.godine odobrio zahtjev podnosilaca tužbe za donošenje presude po osnovi propuštanja budući da se Karadžić odbio braniti od optužbi.

Porota je Radovana Karadžića 4.oktobra 2000.godine proglasila krivim, a zahtijevane iznose tužitelja porota je usvojila. Presuda porote je istog momenta postala konačna jer zakonski ne postoji pravo na žalbu. Iznos presude je 4,9 milijardi američkih dolara plus sudski troškovi i kamate, kao i advokatski troškovi. Dužnik je Republika Srpska. Suma danas iznosi preko 60 milijardi dolara plus advokatski troškovi koji mogu ići do dodatnih 150 posto toga iznosa.

U tački 24.presude stoji: Ovaj Sud ostaje i dalje nadležan u vezi sa svim postupcima po ovoj presudi, uključujući priznanje i izvršenje ove presude.

Iz ovoga je jasno vidljivo u kakvom položaju je Republika Srpska i šta sve Srbima ne priznaje i ne govori režim Milorada Dodika. Ovdje se ne radi o ”krezavim” presudama i presudama bez kazne, nego baš naprotiv. Američki pravosudni sistem stoji iza svoje presude i ona se ima izvršiti. Pa, nije li tek tako samo slučajno Milorad Dodik dospio na Crnu listu SAD-a koju je potvrdila i administracija novog predsjednika Donalda Trumpa.

Najčuvanija tajna Radovana Karadžića, osim američkih presuda koje se ne smiju ni spomenuti, jeste da je on lično sam sahranio Republiku Srpsku. Kada mu je konačno bilo jasno šta je uradio, da je odbranu sa svojim advokatima postavio pogrešno, od Richarda Holbrooka je tražio samo jedno, ali nemoguće: ne da ga spasi od Haaga, nego da Holbrook poništi američku presudu kojom je potvrđeno da je on i privatno i službeno odgovoran za tužbene navode koje namjerno i svijesno nije pobijao na Sudu, odnosno oslobodi Republiku Srpsku od finansijskog tereta od 4,9 milijardi dolara koje mora platiti tužiteljima.

Izvori:

TUŽBA

(24sata.info)

Podijeli Prijateljima

Ivanićeve laži trebaju svi spoznati

Podijeli Prijateljima

Gospodin Muhamed Borogovac pokušava cijelom svijetu ukazati na laži i podvale člana predsjedništva BiH Mladena Ivanića, vezano za revizuju tužbe BiH protiv Srbije . Napisao je o tome članak na engleskom jeziku, pa molim sve one koji vole svoju domovinu RBiH, da postaju i objavljuju ovaj članak gdje god je to moguće.

Bosnian Serb Official Challenges Legality of Genocide Appeal

The Serb member of Bosnia’s tripartite presidency will address the International Court of Justice to protest against an appeal filed to contest a judgment clearing Serbia of responsibility for genocide.

The Serb member of the Bosnian presidency, Mladen Ivanic, at a press conference on Thursday.

The Serb member of Bosnia’s tripartite presidency, Mladen Ivanic, said on Friday that he will send a letter to the International Court of Justice saying that the country’s presidency did not agree to file the request for an appeal against the 2007 judgment clearing Serbia of direct responsibility for genocide during the 1992-95 war.

Ivanic said he was sending the letter because the country had “fallen into a serious crisis” after the Bosniak member of the presidency, Bakir Izetbegovic, filed the request for the appeal to the ICJ in The Hague on Thursday without agreeing with the presidency’s Serb and Croat members.

“I didn’t pull us into this crisis. [It was] the presidency member who did not want to discuss the lawsuit and did not give a chance to the [top] institution of Bosnia and Herzegovina to state its position on it,” Ivanic said, according to Banja Luka-based RTRS.

Bosnian Serb politicians strongly oppose the appeal, arguing that it is unconstitutional because it has not been approved by the state-level tripartite presidency.

It was filed by a team of legal experts led by Sakib Softic, who represented Bosnia during the original case.

Softic’s mandate to represent the country in the case dates back to a decision made more than a decade ago and experts are divided over whether he still has the right to file the request for appeal without the presidency’s go-ahead.

An extraordinary session to debate the topic broke down on Thursday.

Izetbegovic, who is accused by Ivanic of having walked out of the session rather than answer whether or not he planned to file the appeal, insisted his actions were not unconstitutional.

“I have been accused of causing a crisis, but it’s caused by those who have committed aggression, crimes, rehabilitated war criminals,” said Izetbegovic.

“The review was launched with the aim of establishing the truth,” he added.

The original case, which was not supported by Bosnian Serb lawmakers in the mid-2000s but did have the backing of Bosnian Croat officials, ended with a ruling that genocide had occurred at Srebrenica when more than 7,000 Bosnian Muslim men and boys were massacred by Serb forces.

The court found that Serbia had failed in its duty to prevent genocide, but that there was insufficient evidence to say that Belgrade bore direct responsibility.

Podijeli Prijateljima

ŠPIJUN KOS-a SEAD REKIĆ: “Radio sam protiv RBiH po nalogu Aleksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića!”

Podijeli Prijateljima

Aleksandar Vasiljević je, još od prije rata, imao svoje ugrađene ljude koji su se, na samom početku agresije na RBiH, pomoću njihovih dugogodišnjih insajdera iz političkog i javnog života, utkali unutar struktura RBiH. To su bili dugogodišnji oficiri KOS-a Fikret Muslimović, Sead Čudić, Enver Mujezinović, Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić, Izet Mustafić, Sead Rekić i mnogi drugi. Sa političke strane to su bili Fikret Abdić, Biljana Plavšić, Alija Delimustafić …

Pošto je, kako sam prethodno pisao, MUP RBiH bio potpuno poklopljen pod kontorlu KOS-a i Vasiljevića, a trag organizacije otpora nije lociran, Vasiljević povlači naredni potez; oficire KOS-a infiltrira unutar vladajuće SDA, te ih šalje na mjesta odakle se može saznati više o eventualnom naoružavanju Muslimana u RBiH i Sandžaku. Tako Sead Rekić, kao najistureniji špijun KOS-a, dobija zadatak da krene sa infiltracijom prema SDA-u i staroj poznaničkoj vezi. Oslanjajući se na svoju široku saradničku mrežu (unutar uleme, političkih struktura, te među studentima) KOS u BiH i njihova dva vojna centarfora oličena u Muslimoviću i Rekiću prave kontakte sa ljudima preko kojih bi mogli dobiti više informacija o organizovanju otpora u RBiH. Priča o tome šta se, na koji način, odvijalo biće ispričana retrospektivno. Priču će ispričati, kada je raskrinkan i uhapšen, major KOS-a Sead Rekić.

Oficir KOS-a Sead Rekić uhapšen je na područiju Igmana. Nakon što je duže vremena praćen i nakon što je snimljena i dokazana njegova neprijateljska djelatnost krajem 1992.g. tj. početkom 1993.g., biva od strane jedinica ARBiH uhapšen i proslijeđen na dalju obradu u Sarajevu. Oči u oči sa nepobitnim dokazima, našavši se među zidinama Centralnog zatvora u Sarajevu, shvativši da mu bivši drugovi iz KOS-a ne mogu pomoći, Rekić odlučuje da sve prizna. Dobija nekoliko desetaka papira iz rokovnika i olovku te počinje pisati svoju izjavu o radu za četnički KOS. Tu izjavu imam u u mom posjedu.

Rekić počinje svoju priču kako je dospio u redove MUP-a, SDA i ARBiH ponovno demaskirajući način njihovog (KOS-ovog) rada: „Ja sam otišao kod generala Vasiljevića, a tada me interesovalo na koji način ću preći u MUP BiH kada sam aktivni oficir JNA i KOS-a, iako sam formalno prešao u Savezni SUP. General mi je rekao da je sve u redu i da se samo javim Aliji Delimustafiću. Pitao sam ga kome da šaljem Izvještaje, te me je on ponovo uputio na Delimustafića. Tada mi je Vasiljević rekao da ne bi bio otkriven treba da dobijem rješenje o napuštanju JNA sa datumom prelaska u savezni SUP. Nakon toga odlazim Bakoviću i on me odvodi u „Personalu“ te sam čuo kada je Baković naredio da mi se izda falsifikovano uvjerenje o prestanku aktivne vojne službe sa 15.9.1991. U Saveznom SUP-u sam bio na radu od 15.9. do 17.11.1992. i imam Rješenje o prestanku aktivne vojne službe od 17.11.1991. koje je potpisao savezni sekretar Gračanin, što je kao i ostala dokumenta bilo netačno i radilo se o falsifikatima, što je sve bilo dogovoreno sa generalom Vasiljevićem.“

U nekoliko ključnih slučajeva (Rekić, Muslimović, Mujezinović) radilo se o identičnom infiltriranju agenata KOS-a u strukture RBiH – izdavanjem lažnih uvjerenja o prestanku aktivne vojne službe. Po istom principu je djelovao i Fikret Muslimović koji se lažno predstavljao kao demobilisano vojno lice dok je, zapravo, čitavo vrijeme imao kod dr. Čišića u Vojnoj bolnici u Sarajevu otvoreno bolovanje kao aktivno vojno lice. Dakle radilo se, kao i u slučaju Rekića, o prevari. Za sličnim primjerom će posegnuti i treći najvažniji agent KOS-a u RBiH Enver Mujezinović dolazeći direktno iz Centrale KOS-a u Beogradu pravac u Sarajevo 1.5.1992.g. tj. dan prije napada na državnost RBiH kada je uhapšen Izetbegović i napadnuto Predsjedništvo RBiH. Vasiljević ga je, preko potpuno blokirane RBiH, poslao da, vjerovatno, pomogne Delimustafiću i Abdiću u izvođenju državnog udara.

Predmet špijuna Rekića su, pod budnim okom komandanta ARBiH Sefera Halilovića, vodili predsjednik Okružnog vojnog suda Senad Kreho i vojni tužilac Mustafa Bisić. Rekiću je određen advokat po službenoj dužnosti – Vahidin Kapo. Pošto je Haliloviću bilo poznato da je Rekić tek jedan u lancu špijunske mreže KOS-a unutar RBiH, naređuje Bisiću i Krehi da vode istragu o čitavom Rekićevom službovanju za KOS. Tako dolaze do Fikreta Muslimovića i Envera Mujezinovića koji su prešutili da uopće poznaju Rekića. U svojoj izjavi Rekić svjedoči o počecimaa rada za KOS: „1981. godine dobio sam prekomandu u četvrtu diviziju u Lukavici na dužnost komandira čete I bataljona. Pred odlazak u Lukavicu pozvao me je kapetan Bjelinac u svoju kancelariju, te mi rekao da se po dolasku u Lukavicu javim kapetanu I klase Fikretu Muslimoviću koji je bio načelnik organa bezbjednosti I divizije te mi je rečeno da će Fikret Muslimović biti upoznat o mojoj saradnji sa KOS-om. Mogu da dodam da sam 1987. godine unaprijeđen u čin kapetana I klase, a inače, mom prelasku u bataljon doprinijela je velikim dijelom i saradnja sa KOS-om, te moji raniji rezultati. Jedne prilike mi je Fikret Muslimović rekao u mojoj kancelariji da od sada sve izvještaje pišem njemu lično kao službenu zabilješku i da nema potreba da se potpisujem pod tajnim nazivom.“

Međutim, događaji se odvijaju velikom brzinom pa Rekić na krilimaa špijuniranja za KOS brzo napreduje te ga KOS, kao provjerenog kadra početkom 1990.g. šalje na Komandno-štabnu školu u Beogradu. Tamo, prateći oficire koji bi mogli napustiti JNA i staviti se svom narodu na raspolganje, ima novi zadatak o kojem kaže: „U julu 1990. potpukovnik Fikret Muslimović mi je saopštio da bi trebao ići na školovanje u Komandno-štabnu školu taktike u centar visokih vojnih škola kopnene vojske na Banjici…Sa mnom u grupi zajedno je bio Sefer Halilović, Hajro Osmanagić i Zoran Soldat. U razgovoru sa Seferom i Hajrom vidio sam da obojica imaju potpuno suprotan stav u odnosu na mene. Naime, Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i hrvatskog naroda, te je više naginjao stranci SDA, dok je Sefer dobro poznavao istoriju muslimanskog naroda te je više bio naklonjen bošnjaštvu i osuđivao je rat u Hrvatskoj. Znam da je jedne prilike po povratku iz Hrvatske, Sefer bio na pauzama stalno sam i zatvoren prema ostalima u klasi. Ja sam ga jedanput sreo i želio sam da znam šta se dešava, pa sam mu predložio da porazgovaramo o tome i on je pristao, te mi je tada Sefer rekao da njemu mentor vraća rad nekoliko puta i to po nalogu KOS-a. Pa mi je rekao da neko od kolega prenosi KOS-u sve o njemu i da će on saznati ko to radi, te mi je rekao da između ostalog sumnja i na mene…“

General Sefer Halilović: Praćen i progonjen od srpskih špijuna Muslimovića, Vasiljevića, Mujezinovića i Rekića

Nakon nekoliko verbalnih incidenata na Komandno-štabnoj školi u kojima je Sefer Halilović optužio, između ostalih, načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića da je JNA postala četnička vojska, Sefer Halilović se 13.9.1991.g. odlučuje za bijeg iz JNA. Skupa s njim, uskoro, polazi i njegov kolega iz klase a kasnije prvi komandant 5.Korpusa ARBiH, Hajrudin Osmanagić. U to vrijeme Rekić, po naređenju Vasiljevića, već uveliko radi u MUP-u RBiH pokušavajući da otkrije lanac organizovanja i naoružavanja Muslimana u RBiH. U to isto vrijeme Enver Mujezinović sjedi u kabinetu generala Vasiljevića u Beogradu gdje će ostati sve do maja 1992.g. kada slobodno dolazi u Sarajevo skupa sa još jednim KOS-ovim oficirom Seaadom Čudićem.

Enver Mujezinović: špijun KOS-a došao početkom maja 1992. u Sarajevo preko četničkih barikad

U isto vrijeme, pošto se radilo o koordiniranoj akciji Vasiljevićevih agenata, Fikret Muslimović „prodaje paprike“ na pijacama u Sarajevu „kako bi prehranio porodicu“ dok je, zaapravo, u suštini još uvijek aktivni šef KOS-a za BiH. Muslimović provodeći vrijeme na pijaci pokušava da „provali“ lanac ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH. (Procjena KOS-a bila je da se Muslimani naoružavaju dovozeći oružje autobusima i na kamionima koji prevoze robu za pijace i slična mjesta.) Da je teza tačna potvrđuje i dio Rekićeve izjave u kojoj govori o svojoj supruzi (inače zaposlenoj u autobuskom poduzeću Centrotrans) i nalogu Fikreta Muslimovića (u vrijeme dok, ovaj “prodaje paprike“) da je dovede na salušanje kako bi doznao nešto više o tom kanalu ilegalnog naoružavanja Muslimana u RBiH. Rekić, u vezi s tim, u izjavi piše: „Sjećam se jedne prilike, da me je Muslimović molio, odnosno zahtijevao da ga spojim sa svojom suprugom koja je bila zaposlena u Centrotransu sa namjerom da sazna da li može doći do podataka odnosno da li zna kako se prebacuje oružje autobusom za Sandžak ili za Sarajevo…“

Aleksandar Vasiljević: šef Muslimoviću, Rekiću i Enveru Mujezinoviću

U jeku KOS-ove aktivnosti Vasiljević odlučuje da Rekića usmjeri prema SDA. Rekić odmah nalazi starog znanca još iz vremena 1988.g. Radilo se o civilu koji je bio vojnik po ugovoru u kasarni JNA „Viktor Bubanj“ gdje je, u to vrijeme, Rekić obavljao dužnost komandanta bataljona vojne policije – Rasim Muharemović. Muharemović će 1.6.1990.g. prekinuti radni odnos u JNA i doći na posao u SDA ali za njim ubrzo stiže i Rekić te ga kontaktira. Već u julu mjesecu 1991.g. Rekić će ispitivati Muharemovića o naoružavanju Muslimana i eventualnom vojnom organizovanju preko SDA. U svom iskazu Muharemović će ustvrditi da je kazao Rekiću da se naoružavanje vrši putem šverca što je oficirima KOS-a, “pijačnom radniku” Muslimoviću, “policajcu” Rekiću i njihovim saradnicima bio dovoljan signal da se infiltriraju u prevoznička poduzeća, pijace i druga slična mjesta pokušavajući pronaći kanal ilegalnog naoružavanja i presjeći ga. Već tada, radeći po Muslimovićevom nalogu, Rekić će se raspitivati da li je SDA razgovarala sa „jednim od najboljih slušalaca Komandno–štabne akademije u Beogradu Seferom Halilovićem koji naginje prema muslimanskoj istoriji i kulturi.“

Spomenuo je i Hajrudina Osmanagića. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je nekolicina oficira tzv. JNA bila uveliko angažovana na radu u PL RBiH Rekić će, opet, preko Muhremovića izraziti želju da se aktivira unutar vojne organizacije otpora ako ona postoji. Muharemović će o ovome obavijestiti Mehu Karišika koji je, inače, bio zadužen za vezu između GŠ PL RBiH i SDA, a kasnije će obavijestiti i Sefera Halilovića. U svojoj izjavi, prisjećajući se njihove rekacije, Muharemović 4.5.1993.g. kaže: „Sefer mi je sugerisao da od Rekića zatražim da napiše svoju detaljnu autobiografiju u kojoj bi naveo da li je sarađivao sa KOS-om, zatim spisak oficira Muslimana za kojima je raspisana potjernica, te da li ima kakve veze sa JNA i na koji način je prešao u Savezni SUP, pa sam ja to prenio Rekiću, ali taj zahtijev, odnosno tu biografiju nije nikada napravio.“

Rekić izbjegava odgovoriti na pitanja koja mu je postavio Muharemović. Takođe, Rekić izbjegava popuniti upitnik koji mu je preko Muharemovića poslao Karišik u kojem su se nalazila slična pitanja kao i prvi put. Na pitanje Muharemovića da li mu išta znači pseudonim „Gavran“, Rekić hladnokrvano odgovara da nikad nije čuo za takav pseudonim. Radilo se, naime, o njegovom kodnom imenu.

Za vrijeme trajanja akcije „Trebević 2“, SDB BiH 17.11.1993.g. pravi službenu zabilješku u kojima prepirčava navode Mehe Karišika veza za ova događanja: „Čuo sam za Seada Rekića dok je radio u prostorijama Centrale SDA Sarajevo. Naime Rasim Muharemović koji je po Keminim riječima bio zadužen za bezbjednost stranke mu je više puta sugerisao da se u PL uključi i Sead Rekić. Kemo dalje kaže da ga je Sefer Halilović upozoravao na Rekića kao čovjeka koji radi za KOS. Međutim, na ponovno insistiranje od strane Rasima Muharemovića da Kemo primi Rekića u PL, on se odlučuje da po Rasimu pošalje upitnik Seadu Rekiću.“

Rekić će upitnik koji je dobio od Muharemovića poslati u Vasiljevićev i Muslimovićev kabinet a Vasiljević taj „krunski dokaz“ pominje u svojoj izjavi pa je jasan put kojim ga je dobio. Prije nego se odmakne od SDA i usmjeri u MUP RBiH Muharemović će Rekića posavjetovati da obraati pažnju na MUP RBiH jer iz njega uskoro odlazi Avdo Hebib što bi za Rekića bila odlična prilika. Rekić je naglasio Muharemoviću da je razgovarao sa Omerom Behmenom i da ako Behmen upita Muharemovića za njega da ovaj pronađe samo riječi hvale. Bilo je jasno da je veza između Rekića i Muharemovića bila više od poznaničke relacije. Kako bi u MUP RBiH došao što uobičajenije, Rekić prima instrukcije od „pijačnog radnika“ Fikreta Muslimovića. Prisjećajući se tih detalja, Rekić piše: „Negdje u ljeto 1991. ja sam došao na vikend u Sarajevo, te me je pozvao telefonom Fikret Muslimović i rekao da dođem u njegovu kancelariju. Kada sam došao, rekao mi je da li ja poznajem organizacijsku strukturu i ostale podatke jedinice za posebne namjene MUP-a RBiH, te sam ja odgovorio potvrdno, jer smo zajedno izvodili sa pripadnicima MUP-a vježbe i lično sam poznavao ljude u toj jedinici, a prije svega Dragana Vikića. Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi, vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu oklopnih vozila.

Rekao mi je da hitno napišem i rekao mi je da mu tu procjenu traže „ovi gore“ misleći na centralu KOS-a u Beogradu. Fikret mi je rekao da ja dođem u kontakt sa Vikićem i da snimim razgovor sa Vikićem u cilju da se vidi kakva je borbena gotovost jedinice, odnosno spremnost Vikića da se suprostavi Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, rekao mi je isti, da ne postavljam odmah pitanje nego da se podsjetimo na naše zajedničke dane saradnje, s tim da je prije toga Fikret nazvao zastavnika Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i koji će mi objasniti način njegovog rada. Tada sam ili ranije nazvao Vikića pa smo se našli u restoranu Šentada. Sjeli smo u unutrašnjost restorana, a tada sam ja u svemu postupao po zadatku Muslimovića i započeo sam nakon uvoda sa pitanjima kako bi dobio što više odgovora od Vikića. Sjećam se da mi je Vikić govorio da ga iznenađuje da Vojna policija osmatra bazu Specijalne jedinice i da se tamo šalje zastavnik Lizdek Nedeljko. Ja sam predložio Vikiću da odemo u kasarnu „Viktor Bubanj“ kod kapetana Tomčića i da o svemu tamo porazgovaramo…Kada je Vikić otišao ja sam predao kasetofon sa kasetom Muslimoviću.“

U izjavi na ove okolnosti, u sklopu istrage protiv Rekića i Muslimovića, Dragan Vikić se prisjetio da ga je Rekić pozvao telefonom i saopštio mu da je došao „za vikend“ u Sarajevo te je insistirao na susretu. Razgovor je, po Vikićevom sjećanju, bio opušten i normalan. Nakon ovog susreta Vikić kaže da ga je Rekić više puta pozivao na sastanke i privatna druženja i zapazio je da su nekoliko puta sjedili u restoranu Šentada. Zapravo ako se pogleda Rekićeva izjava na ove okolnosti vidi se da je postupio po Muslimovićevom naređenju i prvobitno radio na „dobijanju povjerenja“ kod izvora informacija. Tek kada su se njihova zajednička druženja odomaćila, Rekić je krenuo sa postavljanjem pitanja o borbenoj gotovosti jedinice kojom komanduje Vikić te njenoj političkoj orjentaciji u slučaju sukoba sa JNA.

Kada je Rekić u svojoj izjavi potpuno demaskirao i dokazao ulogu Muslimovića u pripremama za agresiju na RBiH, radu na podrivanju borbene moći RBiH i njihovoj, zajedničkoj, saraadnji sa četnicima, sudsko – vojni tandem Kreho i Bisić odlučuju da Muslimovića uvrste na spisak osumnjičenih i uzmu izjavu od njega prije podizanja optužnice za neprijateljsku djelatnost. Muslimović u svojoj izjavi, na okolnosti saradnje sa Rekićem kaže da je Rekić bio dobar vojnik i da s njim, osim službenih, nikakvih drugih kontakata nije imao. Muslimović nadalje tvrdi da je „od nekog momka na pijaci“ čuo da je Rekić počeo raditi u MUP-u. Ipak, prestrašen, Muslimović, iako se brani, pravi greške iz kojih se vidi da ne govori istinu. Muslimović tvrdi da je u Beogradu saznao, kada mu je Rekić kazao, da je po Vasiljevićevoj naredbi prešao u Savezni SUP. Međutim šta je istina? „Od momka na pijaci“ ili u centrali KOS-a? Muslimović veli kako o svojim saznanjima informiše prof. Enesa Pelidiju koji, opet, informiše Aliju Izetbegovića. Zanimljivo, niko od pomenutih ne reaguje.

Osumnjičen da je pod šiframa „Otrov“ i „Gavran“, radeći za četničku stranu i KOS, prije i tokom rata, počinio teška krivična djela podrivanja odbrambene i vojne moći RBiH, ubistvo, zloupotrebu službenog položaja te krivično djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki Rekićev korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu. Dokazi koji su izvedeni tokom istrage ukazivali su da je Rekić, postupajući po naređenju načelnika KOS-a, Fikreta Muslimovića načinio skicu i strukturu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu njene snage i mogućnosti upotrebe sa ciljem sa generalima Vasiljeviću i Tumanovu predočii snagu njima, do tada, jedine poznate organizovane formacije koja bi mogla pružiti otpor JNA. Nadalje, Rekić vrši tajno prisluškivanje komandanta pomenute jedinice Dragana Vikića a sadržaj snimnjenih razgovora predaje Muslimoviću. Isto tako Rekić, opet po naredbi Muslimovića, vrši snimanje i Rasima Muharemovića a kasetu i ostale prikupljene podatke predaje Milivoju Lončareviću koji, opet, istu predaje Muslimoviću.
Fikret Muslimović: KOS-ovac koji je radio na razbijanju Armije RBiH

Ostala krivična djela koja su se stavila Rekiću na teret bila su informisanje centrale KOS-a o tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo – Sandžak, zataškavanje informacija o načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu koji su izveli pripadnici jedinice kapetana Dragana, Rekićeva naredba da se napadne vozilo JNA u Mostaru što je bio povod generalu Momčilu Perišiću za otpočinjanje bombardovanja Mostara i druga teška djela.

U akciji u Mostaru, Rekiću je asistirao oficir KOS-a iz kasarne „Sjeverni logor“, Branko Glavaš. Kasnije, Rekić će se u prisustvu Ruždije Kuhinje, Mehmeda Kamenice i Teufika Mušićća hvaliti da je lično naredio pucanje na pincgauer JNA. Međutim ovdje nije kraj opusu Rekićevog rada za četnike i KOS. Rekić će, sljedeći upute cetrale KOS-a, preuzeti glavnu ulogu prilikom iseljavanja kasarne JNA u Pazariću odakle će agresorska vojska izvući kompletno naoružanje koje su, prije Rekićevog pojavljivanja, htjeli predati snagama RBiH. Krajem 1992.g. Rekić će doći na Igman i sa tog pravca učestvovati u operaciji deblokade Sarajeva „Jug 92“. Tada se na Igmanu događa ubistvo Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića s čim se u vezu dovodi upravo Rekić. U toku operacije „Jug 92“ Rekić će se povući sa ključnog mjesta za uspijeh operacije, Crvenog klanca, uzrokovavši smrt nekoliko vojnika ARBiH i komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen i sve je priznao.

Sead Rekić: Špijun srpskog KOS bio pod direktnom komandom Alejksandra Vasiljevića i Fikreta Muslimovića

Rekićevim svjedočenjem, te svjedočenjem ostalih svjedoka, došlo se do krivične odgovornosti Muslimovića. Za djela koja su se njemu, u početku, stavljala na teret bila je zaprijećena kazna od 15 godina zatvora. Muslimović je već bio jednom nogom u zatvoru. Bio je to kraj mjeseca maja 1993.g. Sjećajući se ovog procesa tužilac Bisić će novembra 1993.g. izjaviti sljedeće: „Početkom aprila mjeseca 1993. godine kao okružni vojni tužilac zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada. Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim obaranje mosta u B.Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane za Igman i slične stvari.

Ovu Informaciju koju smo potpisali Senad Kreho i ja, dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr.Ejupu Ganiću, zamjeniku ministra za MO, ministru MUP–a RBiH i načelniku GŠ ARBiH Seferu Haliloviću.“ U trenutku kada je Rekić u pritvoru, Muslimović očekuje hapšenje svakog sata, Mujezinović pod istragom jer je prešućivao poznanstvo sa Rekićem, i kada je kompletna vrhuška KOS-a u RBiH potpuno razbijena dešava se potpuni, neočekivani, obrat. Po istom principu kako se to dogodilo i krajem 1991.g. kada je Muslimović o Rekiću obavjestio Izetbegovića a ovaj potonji šutio, sada 1993.g. očito je da je Izetbegovića „neko“ obavijestio da je Muslimović na korak od zatvorske ćelije. Iako je smjena bila tek pusta želja ustaških secesionističkih krugova, Alija Izetbegović telefonom poziva Rasima Delića da hitno dođe u Sarajevo.

Delić stiže.

Naprasno, iznenadno, Izetbegović smjenjuje sa mjesta prvog čovjeka ARBiH Sefera Halilovića, a koji dan kasnije novopostavljeni Delić, po Izetbegovićevom naređenju, odmah smjenjuje sa mjesta predsjednika Vojnog suda i šefa Vojnog tužilaštva Senada Krehu i Mustafu Bisića. Muslimović, umjesto kao pritvorenik, dobija šansu da uđe u Centralni zatvor u Sarajevu i posjeti Rekića. Rekao mu je da ima pravo da sa sobom radi šta hoće ali da ne smije da izda njih, misleći na agenturu KOS-a u RBiH. Savjetovao mu je, na kraju, da na suđenju kaže da je sve priznao pod pritiskom. Tako se i odigralo. Muslimović je, umjesto zatvorske ćelije, dobio kabinet u Predsjedništvu RBiH, u kabinetu Alije Izetbegovića kao njegov savjetnik. Ključni svjedoci protiv Rekića su, odjednom, povukli svoje iskaze jer je potpuno promijenjena državna garnitura koja je razbila agente KOS-a u RBiH. Rasim Muharemović biva pretučen. Struktura, predvođena Seferom Halilovićem, koja je htjela da se obračuna sa KOS-om, slomljena je. Svjedoci su vidjeli da je vrh ARBiH sklonjen i počišen za nekoliko dana. Bilo je jasno da je samo Alija Izetbegović mogao pružiti tako sigurno utočište za kadrove KOS-a u RBiH, i ne samo to već i odmah, i nakon svih dokaza, unaprijediti Muslimovića, Mujezinovića, Mehića i druge, te pustiti na slobodu Rekića. Tako je Alija Izetbegović postao najsigurnije utočište špijunima KOS-a u RBiH.
Alija Izetbegović je zaštitio sve oficire KOS-a u BIH

U pismu od 26.8. i 30.8.1994.g., tada smjenjeni načelnik CSB Sarajevo Munir Alibabić piše, o slučaju Rekić, Aliji Izetbegoviću: „U Informaciji sam naveo da su (Mujezinović i Ugljen – op.a) upropastili slučaj Rekić. Zašto su reterirali ključni svjedoci Makusmović, Ovčina i Balta kojima je Ugljen dao posljednji brifing i kakva je tu uloga tužioca Mehića koji je postavljen na prijedlog Mujezinovića, a prešutio nam je podatak da su Mehić i Rekić zajedno radili u kasarni «Viktor Bubanj» i bili Vasiljevićevi ljudi. Međutim, kada je Sektor SDB dokumentovao Rekićevu neprijateljsku aktivnost, pogotovo na Igmanu, i kada je Rekić uhapšen u prvoj polovini 1993. godine, tada će Rekić, između ostalog, istaći svoje prisne kontakte sa Mujezinovićem, dok su službovali u armiji prije rata, u toku samoga rata, pa i pred hapšenje. Onda sam ga pozvao u svoju kancelariju i on mi je odmah sa vrata rekao da pretpostavlja zbog čega ga zovem, da se najvjerovatnije radi o Rekiću, a onda mi je pojasnio da je on tu malo nesretno involviran, da on zna da je Rekić kombinacijom Vasiljevića ugrađen u MUP BiH, da je to jedan od najjačih agenata KOS-a…“
Munir Alibabić: Progovorio nakon što je istjeran iz tajne službe

Kada su kadrovi KOS-a u RBiH, zaštićeni i predvođeni Alijom Izetbegovićem, zauzeli ključne pozicije u državi počeli su da urušavaju državni kontinuitet RBiH, njenu multietničku osovinu kao garant njenog opstanka a prije svih, jedinih autohtonih Muslimana na prostorima Europe. Potom su počeli da, vještačkim putem, proizvode međumuslimanske sukobe i tzv. „državne neprijatelje“ čime su oslabili unutrašnju snagu rukovodstva RBiH i uništili njihovo međusobno povjerenje. Već oformljenu, terorističku grupu za likvidacije, „Ševe“ stavili su u puni angažman na unutrašnjem planu vršeći stravične ratne zločine.

Ova grupa špijuna KOS-a je potpuno tolerisala pojedinačne ratne zločine počinjene od strane nekih pripadnika ARBiH i MUP-a, zataškavali su istrage u vezi s tim kako bi RBiH nanijeli nenadoknadivu štetu u postratnom periodu jer se, za ta djela, sudilo vrhu ARBiH a ne pojedincima, čime je pojedinačni zločin, bez ikakve pravne osnove, institucionaliziran na štetu RBiH. Nadalje ovi špijuni KOS-a su inspiratori i pokretači strašnih sukoba unutar Sarajeva 2/3.7. i 26.10.1993.g. kojom prilikom je poginulo oko deset pripadnika Vojne policije i MUP-a. Pred sam kraj rata organizovali su „kamp za obuku“ Pogorelica radi čijeg je djelovanja i sadržaja BiH imala ogromnu štetu na međunarodnom planu koju trpimo i danas. Iza ove grupe agenata KOS-a ostalo je više desetaka ubijenih ljudi, nekoliko političkih atentata, na desetine poznatih primjera zloupotrebe službenog položaja, te stalni rad na rušenju odbrambene moći RBiH i izazivanju unutrašnjih sukoba sa tragičnim posljedicama. Radi se, ne kalkulišući ni jednog trenutka, o monstrumima.

Da je i danas situacija s njima vrlo slična, kao i 1993.g., govore činjenice: Fikret Muslimović umjesto Alije savjetuje sina Alije Izetbegovića. Enver Mujezinović je savjetnik u Vladi FBiH, Nedžad Ajnadžić je u vrhu stranke SDA, Bakir Alispahić je od običnog policijskog službenika postao milioner a svi oni skupa su u SDA-ovom Odboru za sigurnost što je paraobavještajna služba sa monstuoznim zadacima i učincima.

Do danas, nakon 1993.g., nikada nije obnovljena istraga za izdaju protiv Muslimovića, Mujezinovića, Rekića i njihovih saradnika pa i samo to dovoljno govori ko su sve saradnici KOS-a u smiješnoj državi BiH kakvom je učinio njihov nekadašnji kolega i zaštitnik – Alija Izetbegović.

izvor: revolucija.org

Podijeli Prijateljima

vijesti i zanimljivosti